Najveći doprinos u proučavanju elektromagnetizma dao je francuski fizičar Amper (Ampere Andre Marie, 1775-1863). Na osnovu Erstedovog otkrića, Amper dolazi na ideju da se magnetne pojave mogu svesti na električne. Da bi potvrdio ovu hipotezu, Amper vrši čitav niz eksperimenata. Tako, pokazuje da se paralelni pravolinijski provodnici privlače kada kroz njih teku struje istog smjera, a odbijaju kada su struje suprotnog smjera. Takođe, Amper pokazuje da se kružni provodnik i solenoid ponašaju kao magneti kada kroz njih protiče struja. Dva takva provodnika privlače se i odbijaju potpuno isto kao i dva magneta. Na osnovu ovih eksperimenata Amper je postavio molekularnu teoriju magnetizma prema kojoj se svaki magnet sastoji od mnoštva kružnih struja čije su ravni normalne na liniju koja spaja polove magneta. U nastojanju da uzajamno djelovanje provodnika opiše i kvantitativno nije uspio. Formula koju je dobio Amper nije bila tačna, jer se bazirala na pretpostavci da je sila između dva strujna elementa upravljena između prave koja spaja te elemente, a u stvari je upravljena pod uglom u odnosu na taj pravac. Tačna formula za uzajamno djelovanje strujnih elemenata naziva se Amperov zakon.

Od mnogobrojnih otkrića u elektricitetu XIX vijeka posebno je važno otkriće zakona za strujno kolo, koji je dao 1826. godine njemački fizičar Om (Ohm Georg Simon, 1787-1854).

Novi značajan korak u razvoju elektromagnetizma napravljen je Zakonom elektromagnetne indukcije koji je otkrio engleski fizičar Faradej (Faraday Michael, 1791-1867). Upoznavši se sa otkrićima Ersteda i Ampera, duboko ubijeđen u jedinstvenu prirodu električnih i magnetnih pojava, Faradej je vjerovao da mora postojati i obrnuta pojava u kojoj magnetno polje stvara struju u provodniku. U svom dnevniku je zapisao 1823. godine: "Pretvoriti magnetizam u elektricitet". To mu je i uspjelo 1831. godine. Vršeći eksperimente sa dvije zavojnice namotane na isto tijelo zapazio je da kada se uključuje i isključuje struja u jednoj zavojnici, u drugoj zavojnici se indukuje kratkotrajna struja. Poslije toga, Faradej je pokazao da se u zavojnici indukuje struja kada joj se približava ili udaljava zavojnica kroz koju protiče struja ili magnet.

U vrijeme otkrića elektromagnetne indukcije bilo je prihvaćeno shvatanje da se djelovanje (gravitaciono, električno, magnetno) jednog tijela prenosi trenutno, a da pri tome prostor između dva tijela nema nikakvu ulogu. Na osnovu takvog shvatanja nastala je teorija djelovanja na daljinu. Faradej je imao potpuno drugačije shvatanje. Prema Faradeju oko provodnika kroz koji protiče struja kao i oko magneta postoji naročito elektrotoničko stanje. Kada se provodnik ili magnet kreću, to stanje se mijenja i nastaje stanje indukovane struje. Za predstavljanje tog stanja Faradej uvodi pojam linija sile kao nečega što realno postoji. Kasniji razvoj nauke pokazao je da ne postoje nikakve realne linije sile, no taj pojam se i danas koristi za očigledno prikazivanje polja.

Ove Faradejeve ideje, i pored njegovog velikog naučnog autoriteta koji je uživao zbog otkrića elektromagnetne indukcije, zakona elektrolize, dijamagnetizma, nisu prihvaćene zbog toga što im je nedostajala matematička formulacija, tako da je i dalje važila Veber-ova (Wilhelm Eduard Weber, 1804-1871) teorija elektromagnetnih pojava u osnovi koje je bilo djelovanje na daljinu.