Zasluženo mjesto u nauci, Faradejeve ideje su dobile zahvaljujući radovima engleskog naučnika Maksvela (James Clark Maxwell, 1831-1879). Još kao student, Maksvel se upoznaje sa Faradejevim radovima, detaljno ih proučava i na osnovu njih postavlja novu teoriju elektromagnetnih pojava zasnovanu na pojmu elektromagnetnih polja.

Da bi Faradejeve ideje i shvatanja formulisao matematičkim jezikom Maksvel poznate zakone električnih i magnetnih pojava (Kulonov zakon, Amperov zakon) uspijeva da interpretira pomoću dvije jednačine u kojima figurišu električno i magnetno polje - veličine koje karakterišu uzajamno djelovanje na blizinu.

Pored toga, da bi elektromagnetne pojave potpuno opisao u skladu sa principima djelovanja na blizinu, Maksvel 1862. godine postavlja dvije hipoteze.

Prvom hipotezom se uvodi struja pomjeranja. Poznatu činjenicu da oko provodnika postoji magnetno polje kada, pod dejstvom električnog polja, kroz provodnik protiče struja, Maksvel proširuje i na dielektrike. U dielektriku ne postoje slobodna naelektrisanja, pa pod dejstvom električnog polja dolazi do pomjeranja vezanih naelektrisanja iz ravnotežnog položaja, što prema Maksvelu predstavlja struju pomjeranja. Ta struja stvara oko sebe magnetno polje. Ako je električno polje promjenjivo, u dielektriku će postojati trajna struja pomjeranja, a time i magnetno polje. Drugim riječima, promjenjivo električno polje stvara magnetno polje.

Druga hipoteza predstavlja uopštavanje Zakona indukcije. Prema Maksvelu, nastajanje indukovane struje u provodniku može se shvatiti tako da promjenjivo magnetno polje stvara promjenjivo električno polje u svakoj supstanci, pa tako i u vakuumu. Kada takvo električno polje nastane u provodniku, kroz provodnik će proticati električna struja.

Kada je Maksvel ove hipoteze preveo na jezik matematike, dobio je dvije jednačine koje su potpuno opisivale uzajamnu povezanost električnih i magnetnih pojava. Kombinovanjem ovih jednačina, Maksvel je dobio talasnu jednačinu za magnetnu indukciju B što je ukazivalo na postojanje elektromagnetnog talasa. To je značilo, da ako u nekoj tački prostora dođe do promjene elektromagnetnog polja, ta će se promjena u vidu talasa prostirati kroz prostor na sve strane. Brzina ovih talasa, po Maksvelu, jednaka je brzini svjetlosti. Polazeći od toga, Maksvel je postavio hipotezu da je svjetlost elektromagnetni talas.

Da bi bila prihvaćena, Maksvelovu teoriju je trebalo eksperimentalno potvrditi. Do toga je trebalo da prođe skoro četvrt vijeka. Njemački fizičar Herc (Heinrich Hertz, 1857-1894) je 1888. godine u berlinskoj Akademiji nauka objavio rezultate svojih eksperimenata koji su potvrđivali postojanje elektromagnetnih talasa. Herc je pokazao da elektromagnetni talasi imaju iste osobine kao i svjetlosni talasi. Tako je potvrđena Maksvelova teorija koja i danas važi.